„…Znate li što znači riječ AMATER? Korijen je u latinskoj riječi amare što znači voljeti. Iz toga dolazimo do objašnjenja da amater znači onaj koji radi ono što iznimno voli, što ga raduje, a nema materijalne koristi od toga. Nerijetko je u tome bolji od profesionalaca (kojima je ista zanimacija izvor prihoda). U djelovanju amatera se ta ljubav osjeća i vidi, te ju bolje prenosi na konzumenta njegova rada…“ Citirao sam velečasnog Josipa Krpeljevića koji nam je uputio ove riječi kada smo se mi kao takvi predstavili. Velečasni Josip je predvodio svetu misu u petak 8. veljače u župi bl. Alojzija Stepinca, Novska. Klapa Furešti je pjevala misu i nakon nje upriličila mali koncert. Došli smo na poziv našeg prijatelja župnika Pavla Mokrog koji nas je zamolio da uveličamo dio devetnice u čast ovoga iznimnog hrvatskog blaženika. Pavo i Josip nisu krili oduševljenje našim nastupom kao niti župljani. Zamolili su nas da i dalje širimo radost i toplinu svojim djelovanjem i pozvali da opet dođemo. Radujemo se budućim susretima.
Vincekovo sa klapom Furešti kod Ivana Lukačevića i prijatelja
Budimo zahvalni ljudima koji nas čine sretnim. To su šarmantni baštovani koji daju da naše duše procvjetaju – rekao je jednom prigodom poznati francuski pisac Marcel Proust, a tako bih ukratko mogao sumirati još jedno vedro i prijatno druženje u Slavoniji u Velikoj kao novi član klape Furešti. Devet članova klape i Udruge krenulo je subotu rano u lijepu Slavoniju na obilježavanje Vincekova. Stigli smo u prijepodnevnim satima na marendu kod Stanka Raguža i uz dvi-tri čaše dobrog crnog i još boljeg bijelog vina (mada kažu stari da se o ukusima ne raspravlja!) podigli bazalnu temperaturu za nadolazeća druženja. Stanko je iskoristio priliku druženja za dobar marketing asortimana svoje sušnice. Glad se utaživala kobasicama, kulenima i slaninom koju je on neprestance narezivao, a žeđa – vinom kojeg je on onako po domaću sipao. Problem je nastao kad smo žeđ utažili više-manje, a uslijedile su tzv. „putne serije“ koje su iziskivale žurnu reakciju izbjegavanja pregrijavanja motora i energični pokret prema podrumima Ivana Lukačevića u Bektežu.
Uz srdačan doček i degustaciju najboljih vina, u akustičnom prostoru natkrivenom ciglenim lukovima pala je pisma i to ni više ni manje nego „Croatio iz duše te ljubim“, onako spontano, iz duše kako bi se reklo, uz gitarsku pratnju. Nakon kratkog predaha zaputili smo se u vinograd našeg domaćina Lukačevića. Mnogi smatraju da je na Vincekovo „službeni“ početak godišnjeg vegetativnog ciklusa vinove loze te si vinogradari tada zažele sretnu novu godinu uz prigodni ceremonijal ,koji je uzveličala naša klapa uz pratnju tamburaša. Na trseve su bile obješene kobasice koje su se pekle na vatri, a uz žmule vina, po polju snijegom pokrivenom širila se pjesma malo dalmatinska, klapska, malo tamburaška.
Pišu povjesničari da vjerojatno takav jedan običaj koji se gaji u našem narodu datira iz pretkršćanskoga razdoblja i da nema veze sa životopisom ranokršćanskoga mučenika Sv. Vinka, nego je vezan bio za poganske svetkovine poljodjelaca.
Kad je sunce već polako zalazilo, zaputili smo se na večeru u domu gdje nas je bilo 50-ak i gdje smo slobodno pričali, zezali se i slušali tamburaše koji srce diraju i one koji baš i nisu vezani uz taj kraj. Nakon večere zaputili smo se u Veliku gdje smo u Lugarnici pogledali naše rukometaše, a onda otišli na privatnu zabavu gdje i pamćenje autora ovog članka pomalo ostaje u magli. Pridružili su nam se tamburaški sastav „Legende“ i tu smo glasom i žicama talili i onako vruću, al opet ugodnu i intimnu atmosferu do sitnih sati. Udaralo se čašom o čašu, pa i čašom o’ zid, a kako je temperatura rasla, skidalo se i u potkošulje, pa i bez potkošulje, pa na stol…na kraju je završilo, a di-bi-drugačije, sa bećarcima…. Iznenađenje jutra meni je bilo da nas glave nisu boljele, kažu vino je dobro. Promukli totalno, nakon oproštaja sa srdačnim vlasnicima smještaja, otišli smo na marendu kod Zdenka gdje smo imali „repete“ uz vatru. I još jednu oproštajnu…i još jednu putnu… lagano smo krenuli prema Zagrebu!
Godišnja skupština udruge ”Marjan”
U subotu 24. studenog članovi udruge su imali godišnju skupštinu u prekrasnim prostorima budućeg duhovnog centra i planinarskog doma udruge Ekosspiritus na Cerini u samoborskom gorju.
Okupili smo se oko zajedničkog stola i bili kao jedna velika obitelj. Nakon ručka djeca su se igrala, a roditelji su se u ”službenom” djelu okupljanja osvrnuli na rad udruge u prošloj i predviđali što nam nosi sljedeća godina. Po završetku službenog dijela, zajedno smo zapjevali, a nismo zaboravili ni na djecu pa smo otpjevali i pokoju popularnu dječju pjesmicu što je zabavilo naše najmlađe članove.
Listopadske pobožnosti
I dalje smo aktivni u crkvi bl. Augustina Kažotića, no ovaj puta je to animiranjem pjesmom na Misi u drugom tjednu listopadskih pobožnosti. S veseljem smo prihvatili prijedlog patera Zvonka da pjevajući Lauretanske litanije i animiranjem Svete Mise prigodnim pjesmama, slavljenje Mise bude što svečanije. Sa repertoarom starih liturgijskih pjesama prepoznatim od žitelja Župe i u kombinaciji sa novijim liturgijskim pjesmama ta je pobožnost bila svečanija i primjerenija ovakvim pobožnostima. Veselimo se svakom budućem djelovanju unutar Župe i nadamo se da će ova pobožnost, kao i naše sudjelovanje u istoj, postati tradicija kao što su to i Svibanjske pobožnosti.
Zajedničko ljetovanje Udruge Marjan
Iako se ideja povlačila po nekim glavama već par godina realizirana je ove godine. Ponajprije zahvaljujući pateru Damiru, našem prijatelju, prioru dominikanskog samostana u Bolu i župniku župe Bol na Braču koji nam je ustupio prostorije župnoga dvora na korištenje kako bi ostvarili ovaj projekt naše male udruge.
Cilj projekta je da se članovi udruge s užom obitelji (supružnici i djeca) još više povežu i primjerom uče vlastitu djecu zajedničkom suživotu s bližnjima, prihvaćanju različitosti, žrtvi i samoodricanju za bližnjega, međusobnom pomaganju, uvažavanju i strpljenju.
Uspjelo nam je. Odlično smo funkcionirali kao zajednica, tj. više kao obitelj s mnogo članova gdje se svi brinu o svakome. Posjetili smo neke znamenitosti otoka Brača ostavljene iz prošlosti nama u baštinu te sudjelovali u tradicionalnim procesijama obilježavanja blagdana Velike Gospe i svetog Roka. Svaka večer je završavala pri zajedničkom, obiteljskom stolu uz molitvu, obilje dječjeg smijeha i naravno klapsku pjesmu. Nadamo se da će ovaj projekt naše male udruge prijeći u tradiciju i biti primjer i drugima kako širiti obiteljske vrijednosti i zajedništvo…
Nastup povodom obilježavanja 40 godina American Expressa u Hrvatskoj
Povodom obilježavanja 40 godina American Expressa u Hrvatskoj, 30. svibnja 2012. godine organizirano je druženja zaposlenika u klubu Aquarius na zagrebačkom Jarunu. Mnogobrojni uzvanici su prepričavali stare i nove doživljaje te zajedničkim snagama gasili 40 svjećica na slavljeničkoj torti, a u tom ih nije omela niti proljetna oluja koja se toga dana spustila na Zagreb. Nakon bogatog gastronskom doživljaja, klapa Furešti se pobrinula za glazbeni doživljaj prošetavši pjesmom kroz sve krajeve Hrvatske, a večer je kulminirala nezaboravnim Mišinim hitovima koji nisu nikoga ostavili ravnodušnim…
Čuvajmo običaje zavičaja, Velika 25.-27. svibnja 2012.
” Dođite jednom u Veliku moju, s nama dočekati slavonsku zoru.
Sve će Vas Velika primiti rado, jer u njoj je veselo staro i mlado.”
I došli smo, neki su dočekali zoru, a svi smo se opet uvjerili u istinitost ostatka stihova. Već peti put sudjelujemo na tradicionalnim Danima međunarodne smotre hrvatskog folklora ”Čuvajmo običaje zavičaja” u Velikoj.
Vraćamo se zbog raznih razloga više puta kroz godinu. Zašto?
Uvijek se iznova pitamo što je to veliko u Velikoj? Da li najduži gurmanski stol u Hrvata? Trodnevni program vezan uz ovu manifestaciju? Marijanove ruke? Stanin trbuh? Litre vina koje protiču? Tamburaši i pjesma?
Odgovor je jednostavan i uvijek isti. U Velikoj su najveći ljudi! Njihov osmjeh, susretljivost, ljubaznost i velika, široka slavonska duša!
Kako bih prenio dio atmosfere, u ovaj kratki osvrt ću ubaciti članak koji je napisao naš član Branimir J. kojega u pravilu Velika i njeni stanovnici uvijek iznova najviše oduševe.
”Motivacijsko pismo za Veliku:
Znate ono kad idete na stipendiju, putujete negdje ili tražite da vas negdje prime pa morate pisati motivacijsko pismo zašto mislite da ste baš vi ti koji trebate, zaslužujete i imate kvalitete za ići npr. u Veliku i sl. E pa ovo neće biti takvo pismo već par riječi opće motivacije za Veliku, da si osvijestimo gdje idemo i da to odradimo na najbolji mogući način. Posebno jer tu ima nekih novih koji ne možda ne znaju kako se ponašati i mogu to neozbiljno shvatiti.
Ovo nije običan nastup. Ovo nije doći, otpjevati, kurtoazno se nasmiješiti i otići. Ovo je Velika. Tamo vas ne cijene po nastupu već po “susretljivosti” prije i nakon njega. U Velikoj postoje neki običaji kojih se tamošnji ljudi čvrsto drže. A budući da smo mi udruga za očuvanje običaja ne trebam vam ništa govoriti.
Jedan od običaja koji treba držati je čovjek imenom Stana. Takvog se majka priroda ne zezne pa da ga rodi dvaput. Samo čekam da mu Milan dođe i pita nešto tipa: Ej Stana, jel’ bi mi mogli… pa da mu ovaj kaže: Milane, nemoj zajebavat! Da mi je netko rekao da taj čovjek predsjednik KUD-a I.G.Kovačić iz Velike i da vodi smotru folklora….. AlI ja volim takve slavonske Đuke Begoviće više nego išta!
Ja prvi puta nisam znao gdje sam došao. Sada znam da će mi recimo dečki iz Vojvodine pjevati Zvonka Bogdana, da će oko nas biti pola Bosne, znat ću tko su Legende i što znači završna večera svih sudionika i da na njoj treba ponijeti kacigu i da se hrana ne stigne ni pipnut zbog brojnih sekundarnih sadržaja koji postanu primarni.
Inače, meni doktor umjesto 2 tjedna Plitvica prepiše 2 dana Slavonije i ja ko’ nov. Ako ja ”šta” volim onda ovo volim!
Ljudi, idemo to odraditi 100%! Jer u Velikoj se osjećaš kao profesionalni nogometaš: svi su ti uvjeti osigurani, tvoje je samo da daš sve “od” (ili “u”) sebe na “nastupu”.
Naravno, to ne znači iskapčanje iz struje i obaranje rekorda u galonima. I ja ću nosit tamo knjigu, al zato navečer ne znam ništa i ne pitaj me za oca, majku, zaručnicu… a s bratom sam na izravnoj telefonskoj vezi.
I da, da se izbjegne nervoza, predlažem da se ne pije puno nego onoliko koliko se mora da se ne uvrijede domaćini prije nastupa, da se nastup mirno odradi… a onda kasno je za mene ti se spasi. A ove nam godine dolaze strašna pojačanja. Bero će unijeti toliko potrebnu mirnoću u tim susretima, a Debeli bi mogao oduševiti domaćine i Stanu kao što je oduševio Josipovu babu ne radeći ništa posebno nego se ponašajući prirodno. E da, Karačiću savjetujem da smireno doživljava naše male večernje “incidente”, iskakanja iz tračnica i tulum-falšanja. Sve je to za ljude, posebno ako ti ljudi oko tebe, kakvi god bili, to vole i cijene!
Ali, ozbiljno ponavljam, ne znači provesti se u Slavoniji to da si se nalok’o da ne možeš stajati. Ne, nego pozivam na stopostotno raspoloženje, pjesmu, šale i pošalice, kontakt s cijelom dvoranom, cijelim mjestom, osmijeh koji ne silazi s usana. To je meni primarno, a ostalo je tek catering.
Mogao bih još puno toga nizati, ali ostavimo nešto za Veliku. Dečki sretan put, Bero i ja dolazimo kasnije, Bule i tim bi mogao doći majke mi, iskoristimo vikend i ovaj timdebilding pa da se sretni i raspoloženi vratimo svojima k’o da smo ne znam gdje bili, i na kraju mogu samo reći ono što bi rekao bečar koji nas čeka: ORIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII…!!! ”
Tako to vidi naš Branimir, a ni mi ostali nismo daleko. No, naš pristup doprinosu ovoj manifestaciji je ozbiljan i zahvalni smo svojim domaćinima na prilici da promičemo od hrvatske baštine ono što znamo i učimo novo na ovakvim događanjima.
Hvala vam, dragi naši Veličani na vašem pozivu i domaćinstvu. Na svakom novom poznanstvu i prijateljstvu. Na osmjesima, stisku ruke i zagrljaju. Na dokazu kako se živi svoja hrvatska vjera, baština, čovjekoljublje i domoljublje!
Doći ćemo opet…
Tjedan dana svibanjskih pobožnosti
Ove godine smo se aktivirali u još jednom lijepom dijelu liturgijske godine pjevajući Lauretanske litanije i misu tijekom drugog tjedna svibanjskih pobožnosti. Tako smo u većem ili manjem broju pohodili crkvu blaženog Augustina Kažotića na zagrebačkoj Volovčici od 7. do 13. svibnja moleći se i nastojeći uljepšati krunice i mise koje je predvodio pater Vjekoslav Lasić (jedino u subotu je uskočio župnik Leopold Nikola Noso). Svakog dana pjevali smo marijanske pjesme kako i priliči, a u srijedu smo premijerno izveli Molitvu žuljnih ruku koju je napisao pokojni Ljubo Stipišić. Nadamo se da ćemo i u ovom dijelu godine razviti tradiciju nastupanja na radost župe i naravno na naše veliko zadovoljstvo.
”Čuvajmo običaje zavičaja”, Velika, 25.-27. svibnja 2012.
”Čuvajmo običaje zavičaja” je naziv tradicionalne međunarodne smotre folklora koja se održava zadnji vikend mjeseca svibnja u Velikoj. Klapa ”Furešti” će i ove godine, pete za redom, s velikim zadovoljstvom sudjelovati u toj prekrasnoj manifestaciji i susretu s dragim prijateljima domaćinima iz veličkog kraja te ostalim sudionicima promicateljima hrvatske kulturne baštine iz gotovo svih krajeva Hrvatske i izvan nje.
Predstavljanje knjige akademika Josipa Pečarića: “Rasizam svjetskih moćnika”
U srijedu 9. svibnja 2012. u dvorani samostana bl. Augustina Kažotića u Zagrebu, predstavljena je knjiga akademika Josipa Pečarića “Rasizam svjetskih moćnika”. Programa je vodio p. Vjekoslav Lasić, a nakon uvodne riječi otpjevali smo himnu.
O knjizi su govorili prof. Dr.sc. Miroslav Tuđman, Zdravko Vlaić, dipl.ing., urednik knjige; dr.sc Stijepo Mijović Kočan te sam književnik i autor.