Ne, to nije još jedna reklama za godišnji odmor koja je prepuna pretjerivanja, naprotiv – to je prava istina.
Siguran sam da vam je dobro poznato da ljetovanje na moru ne mora predstavljati jedini način kako je moguće provesti toliko očekivani godišnji odmor. Stoga je trenutno sve vise u modi odlazak u planine ili na neka druga kontinentalna mjesta, da bi u posljednje vrijeme postao pravi trend odlazak u Bosnu i Hercegovinu. Sigurno već poznajete neke osobe koje taj trend zdušno prakticiraju, a možda ste već i sreli neke od njih koji su se nakon takvog odmora vratili potpuno preporođeni. I za razliku od onih koji su se vratili s klasičnog godišnjeg odmora na moru, čije su priče uglavnom prilično uobičajene (sunčanje, kupanje, izležavanje itd.), posjetitelji BiH puni su najrazličitijih, cesto pomalo nevjerojatnih dogodovština. Mislim da ne treba isticati da je BiH, za razliku od ljetovanja na moru, na kojem uz vrućine, gužve, skupoću vrebaju i opasnosti od štetnog pretjeranog izlaganja suncu, preko neopreznih glisera, brojnih ježeva i razularene mladeži do drijemajućih vozača iz Poljske i Češke, puno sigurnije mjesto za mirni odmor: tamo nema Čeha, premda doduše vrebaju neke druge opasnosti, o kojima ćemo kasnije nešto vise reci

Ali to nije sve. Jedan od velikih pluseva za bosanskohercegovački turizam jest da na odmor u BiH uopće ne morate ići u BiH! Da, da, dobro ste čuli. Ako se ne usudite otisnuti na ceste u BiH, jedne od rijetkih zemalja koja uopće nema autoput niti je za to, čini se, zainteresirana, ili jednostavno nemate dovoljno vremena ili ste ograničeni drugim okolnostima, dovoljno je da posjetite neku obitelj podrijetlom iz BiH bilo gdje u Hrvatskoj ili svijetu. Jer, da parafraziram početak Tolstojevog romana “Ana Karenjina”, sve su obitelji iz BiH nalik jedna na drugu.

Za ilustraciju ovdje iznesenih teza, iznijet ću vam ukratko moje iskustvo posjeta jednoj takvoj obitelji.

Godinama već slušam od tetke iz Frankfurta kako ima bratića iz Bugojna u Berlinu koji nas stalno zove da ga posjetimo kad god hoćemo i na koliko god hoćemo. Tetka i on se nisu vidjeli 17 godina, a ja ga se ne sjećam jer me je vidio na početku rata kada sam bio posve mali. Nakon rata se njegova obitelj (on, žena iz Viteza, baba i troje djece) smjestila u Berlinu, koji međutim uopće nije utjecao na promjenu njihova načina života. Za razliku od Njemačke, gdje gost na roštiljanje cesto donosi vlastito meso koje ce jesti i gdje svi u restoranu i kafiću sve plaćaju odvojeno, u njegovom stanu vlada pravi bosanski domaćinski duh u kojem je gost zaista zakon (a kada je to u stvarnosti na moru?!), koji ce platiti nešto sam nikad pa ni onda. Tetka i ja smo iz predostrožnosti (ta ljude zapravo ne znamo) mislili ostati oko 4 dana, no na kraju smo ostali – 9 dana. Iako su neki članovi obitelji radili, svi su se potpuno nama podredili, tako da je svaki dan bilo pripremljeno drugo jelo (sarma, burek, pohovane šnicle, roštilj… i sve ono sto bi na prisilu izvukli iz mojih usta da volim jesti – to bi se odmah kupilo u dućanu). Nista se naravno od njemačke hrane nije jelo. Bez obzira na brojne ukucane, svi su čekali da prvo mi odemo u kupaonicu ili na spavanje pa tek onda oni. Nije bilo moguće da ja ništa u tih 9 dana sa stola (poput tanjura, žlice ili čase) podignem ili odnesem u sudoper, a bilo mi je dopušteno i sve ono sto otac nije dopuštao svojoj djeci. Na stolu je za mene bio postavljen njihov laptop za internet koji se nije micao i koji sam samo ja smio koristiti.

Vi koji već poznajete prilike u obiteljima iz BiH, znate da tu uz hranu pice igra presudnu ulogu (kod hrane i pica uvijek iznova shvatim zašto Debeli ima toliko uspjeha u tim obiteljima). Uz nezaobilaznu rakiju iz Viteza za aperitiv prije svakog stavljanja iz usta bilo čega vezanog uz hranu, različita alkoholna pića su stalno na jelovniku. Nas domaćin pije pivu kroz cijeli dan, od ujutro do navečer, umjesto vode, soka ili mlijeka, i popije ih nekoliko desetaka kroz dan, a toliko ima i gajbi različitih njemačkih piva u ostavi. Rekao mi je da on nikad ne pije vodu te me upoznao s nekima od svojih iskustava vezanih uz njegov posao – bauštelu. E sad, kako ja u zadnje vrijeme s pivom i rakijom (osim u Velikoj!) nisam vise toliko na ti, rekao sam mu da uglavnom pijem vino iz butelje. Jedva je kod sebe pronašao jednu poklonjenu butelju hercegovačke žilavke (sutra je naravno za mene kupio nekoliko butelja njemačkog rizlinga) i rekao mi da u životu nije popio ukupno litru vina – samo pivu. Vino mi je onda nudio za doručak, ručak, večeru i posebno nakon večere, govoreći svakih pola sata kada sam bio u stanu hocu li “vinceka” (i ta umanjenica oznacava njegov pomalo podcjenjivački odnos prema vinu, premda nipošto negativan). Jasno je da ako bi se ja slučajno za stolom negdje okrenuo ili zagledao u televiziju da bi mi on napunio casu do vrha (kao Zoka, ne ono kako se inače toči vino do polovice čaše). Kao sto je imao princip da je najbolje da se hrana koja se pripremi pojede do kraja kako bi se sutra moglo praviti neko drugo jelo, tako je i za pice bilo obavezno da se to prije odlaska na spavanje riješi kako bi se sutra mogla otvoriti nova butelja ili načeti nova gajba. Nikad mu neću oprostiti sto je inzistirao da obilno večeramo prije nego sto smo trebali ići na večeru kod njegove sestre jer je tvrdio da sestra dokasno radi i da neće ništa stici spremiti pa da smo ipak sigurni. Naravno da je sestra pripremila nekoliko vrsta pohovanih šnicli i ostalog mesa u barem nekoliko puta većoj količini nego sto je bilo nas gostiju i da se očekivalo da se to pojede (podsjetilo me je to na doživaljaj kad me je Susko u Hamburgu nakon službene večere poveo kod jedne nače obitelji u blagoslov kuće – jedva sam izvukao živu glavu). Naravno da to budi sjecanja i na brojna druga iskustva – posebno Žepče. Nadalje, moj domaćin prati sav hrvatski sport na televiziji – sto je usporedivo samo s jednim čovjekom iz naše klape. Koliko mu je važna hrvatska televizija dokazao je time sto je – s obzirom da je u Njemačkoj uglavnom zabranjeno držati satelitske antene na zgradi – manirom iskusnog bauštelca pričvrstio antenu na strop u jednoj od soba u stanu, u kojoj je stalno otvoren prozor kako bi signal hrt-a bio dostupan!

Daljnje detalje gostoprimstva ne stignem iznositi pa ću zaključiti riječima da je inzistirao da sljedeći put kad god hoću dovedem brata ili djevojku i da se osjećamo kao u svojoj kuci. A upravo sam se tako osjećao pa njegovo i njegove obitelji devetodnevno gostoprimstvo – na kojem im i ovdje zahvaljujem – nikad neću zaboraviti. Njemu je najvažnije da smo se mi kao rodbina upoznali i povezali, sto je i isticao u kasnijim telefonskim pozivima, tako i u posljednjem – upravo u trenutku dok sam ovo pisao.

Naravno da takvi posjeti nisu samo odmor već omogućuju i razne zaključke o životu općenito. Naime, rijetko je danas naći obitelji koje tako rado primaju goste i u kojima zaista nisi nimalo na teret već su prema tebi svi iznimno otvoreni, srdačni i veseli (naravno da je moj domaćin uvijek dobro raspoložen i spreman na zafrkanciju, sto pripisujem utjecaju bosanskog podrijetla) i nimalo opterećeni sto od materijalnog mogu ponuditi i koji im je materijalni status u ovom svijetu.

Da, ovo je moj glas za odmor u BiH, toj jedinoj pravoj alternativi ljetovanju na moru! Razmislite o tome prilikom planiranja odlaska u 9. mjesecu u BiH nakon pjevanja na vjenčanju.

Autor: Branimir Janković